Papalagi
Tuiavii ili Tiavea, samoanski poglavica
Tek po neki odrasli Papalagi (= belac) može da
skače i trči kao dete. Kada hodaju, oni vuku svoje noge i tela kao da stalno nose neki
teret. Oni to poriču i kriju svoju slabost govoreći da su trčanje, rvanje i skakanje
ispod dostojanstva ponositog čoveka. Ali, to je samo izgovor, jer njihove kosti brzo
postaju teške i krute, a sreća napušta njihove mišiće. Njihov posao ih osuđuje na smrt. Svaki
njihov “posao” nosi sa sobom situ (kletvu) koja uništava život. Situ koja im
šapuće slatka obećanja, dok u isto vreme isisava krv iz njihovih tela.
U Evropi ima više ljudi sa sivim licima, nego
drveća na našim ostrvima. Razlog tome je što u svom radu ne pronalaze nikakvo
zadovoljstvo, što im taj posao proždire svu sreću i ne dopušta da urade bilo šta za sebe,
iz čistog zadovoljstva, makar neku sitnicu. Zato u srcima svih Papalagija koji
rade tinja mržnja. U njima živi nešto poput okovane životinje, koja se stalno otima, ali
koja ne uspeva da se oslobodi. Ispunjeni mržnjom i zavišću, oni stalno upoređuju svoje
poslove. Govore o vrednim i manje vrednim poslovima, iako nijedan od tih poslova
ne obavlja ništa do kraja. čovek nije samo ruka ili noga. On je sve to zajedno. Tek
kada sva njegova čula i udovi rade zajedno, njegovo srce može da bude zdravo i
veselo. Umesto toga, kod njih je samo jednom delu dopušteno da živi, dok sve ostalo
ostaje mrtvo. To stvara zbunjene, bolesne i očajne ljude.
Život Papalagija koji rade je košmar. Oni to
ne shvataju i kada bi mogli da me čuju šta govorim sigurno bi me nazvali budalom, jer
sudim nešto o njima, a da nikada nisam imao neki posao, niti jedan jedini dan radio
poput nekog Evropljanina. Ali, nijedan Papalagi ne bi mogao da nam
objasni zašto bi trebalo da radimo više nego što to Bog od nas traži, tj. samo onoliko
koliko je potrebno da budemo siti, da imamo krov nad glavom i da uživamo u pripremanju
gozbi na seoskom trgu. Naš rad nazivaju prostim, a za nas kažu da nam
nedostaje trgovačka veština. Ali, zato svaki pravi muškarac sa naših ostrva obavlja svoj
posao sa radošću, nikada s tugom. Kada bi bilo suprotno, ne bi radio uopšte. To je
ono što nas čini drugačijim od Papalagija. Kada priča o svom poslu Papalagi se uvek žali,
kao da mu neki teret lomi kičmu. Naši mladići odlaze na polja taroa nadpevavajući se
sa devojkama koje peru svoje suknje u svežem potoku. Veliki Duh sigurno ne želi da
naše kose posive zbog nekog posla, niti da se vučemo okolo poput morskih puževa iz
lagune ili da se gegamo kao žabe po suvom. On želi da sve svoje poslove obavljamo
ponosno i uspravno, da ostanemo ljudi, srećnih očiju i gipkih udova, zauvek.”
Prvi put objavljeno na nemačkom, početkom
1920-tih, zatim na holandskom 1929. i na engleskom 1971, u izdanju Real Free Press.
Originalno izdanje je priredio Eric Scheurmann, nemački antropolog i lični prijatelj poglavice
Tuiaviia. Preuzeto iz Anarchy: A Journal of Desire Armed, #17/ fall-winter/ 1988-89.
prevod: Aleksa Golijanin
“Moji mladi ljudi neće nikada raditi. Ljudi koji rade ne
sanjaju, a mudrost se objavljuje u snovima...” — Smohala (pleme Vanapam, današnja
država Vašington).
eh, a najvažnije nije pitala ;))